15.02.2012

Glazbenik koji je svojim crossover izvedbama osvojio svjetsku glazbenu scenu na jednom mjestu najdulje je sedam dana. A svaka tri Maksim Mrvica (36) je u nekom drugom dijelu zemljine kugle. Nedavno se vratio iz Kine, 10. veljače imao je nastup u zagrebačkoj koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski”, zatim leti u Hong Kong i Istanbul, a potom u London zbog snimanja CD-a za Universal.

Na sva ta putovanja ponijet će nekoliko kovčega jer mu je odjevni stil jednako bitan kao i glazba. Živeći dvije godine u Parizu, a zatim osam u Londonu, doista se mogao naučiti igrati s modom. A kako je vrlo visok i tanak, apsolutno nije “konfekcijski” tip. Jedino na Diorovim odijelima ne mora ništa uziti ili prekrajati. Ona mu pristaju kao salivena.

Kad ste počeli graditi svoju modnu osobnost? – Još kao klinac jasno sam pokazivao što želim odjenuti i točno znao što s čime treba spariti. Tada još nisam bio suviše ekstravagantan, ali volio sam odjeću koja je bila drukčija po kroju, boji ili samo nekom detalju… Moji roditelji imali su prijatelje u Bruxellesu koje smo često posjećivali pa sam tamo kupovao odjeću kakve kod nas nije bilo. A kad bi oni dolazili k nama, jedna je torba puna odjeće bila za mene. Recimo to ovako: na mom tadašnjem ormaru pozavidjela bi mi većina i muškaraca i žena. A najviše je bilo T-shirt majica. Dva-tri mjeseca svaki sam dan mogao nositi drugu.

Kako biste opisali svoj sadašnji modni stil? – Možda bi najviše odgovaralo otkačeno-rokerski. Suputnici u avionu uvijek mi kažu da sam sigurno rock-glazbenik. Ali kad čuju da se bavim klasičnom glazbom, svi ostanu u šoku.

Koje su vam omiljene shopping meke? – Najviše kupujem u Londonu. U robnim kućama Harvey Nichols, Selfridges i Harrods znam već napamet gdje što stoji. Ali rado kupujem i u Tokiju, Hong Kongu, Singapuru, gdje su dućani svih svjetskih brendova prepuni ludih, otkačenih stvari. U njima ne mogu pronaći jedino cipele i hlače jer nemaju moju veličinu. Kad sam zadnji put ušao u jedan tokijski dućan tražeći tenisice iz izloga, samo broj 45, prodavači su me pogledali kao da sam pao s Marsa. U čudu su me pitali zar takve uopće postoje?

Gubite li i odjeću? – Puno stvari izgubim. Stalno sam na putu, gotovo svaki drugi dan se pakiram ili raspakiravam pa dosta toga ostavim po hotelima. Nedostaje mi skoro trećina garderobe. A da nečega više nemam, prisjetim se tek kad se u tome vidim na nekoj fotografiji. Pokušavam paziti, ali na turnejama je tempo žestok i u brzini uvijek nešto “posijem”.

Je li vam se kada izgubio kovčeg? – Jednom su mi na aerodromu u Kini zagubili kofer pun odjeće za nastupe pa sam u nemoguće kratkom vremenu morao nabaviti sve novo. Zamalo sam poludio, ali ne zbog dodatnih troškova, već zato jer sam jedva našao ono što mi odgovara. A kovčeg mi je stigao kući nakon tri mjeseca.

Čiji vas odjevni stil fascinira? – Davida Beckhama. Voli eksperimentirati s modom, i to mi se sviđa, nema straha. A sviđa mi se i kako se odijeva moj kolega, crossover violinist David Garrett. Po stilu smo si vrlo bliski. A od žena mi je na vrlo visokom mjestu – eklektična, s britanskim štihom, upravo nevjerojatna – kreatorica Vivienne Westwood, te nasljednica dinastije Guinness, Daphne Guinness.

Što vam je posljednji modni krik? – Leptir-mašne. Tek sam ih počeo nositi pa ih imam samo šest. U Japanu su svi poludjeli za njima.

Imate li više ormara vi ili vaša supruga Ana? – Jedna soba nam služi kao garderoba. Da ne nastupam uvijek u drugoj garderobi, možda ne bih trebao toliko stvari, ali ovako zauzmem dobar dio garderobnog prostora. Ali ostane dovoljno mjesta i za moju suprugu i kćerkicu Leeloo.

Volite li kupovati? – Nije da mi nešto fali, ali dok šetam nekim gradom, uvijek uočim nešto što me privuče u nekom izlogu pa uđem i kupim. Ani kupujem uglavnom torbice i nakit, jer odjeću ipak mora isprobati, ali zato kći ima toliko odjeće da sve ni ne stigne nositi. I na nju pokušavam prenijeti svoju posebnost u odabiru odjeće. Primjerice, dok smo bili u Londonu, nosila je crnu bundu i čizme. Nikad nije bila odjevena u ružičasto kao većina djevojčica.

Snježana Dragojević Harapin

Snimio: Matko Stanković